Tokom kratkog i sadržajnog razgovora s Berinom Spahićem, dizajnerom, prisjetila sam se eseja o modernom namještaju u Šahrijarovom prstenu, tom remek-djelu rahmetli profesora Dževada Karahasana.
„Kako biti čovjek sa fizionomijom, s identitetom, s nepokolebljivim moralnim uvjerenjima, u stanu koji je jednak svim drugim stanovima jer je ispunjen stvarima koje su jednake svim drugim stvarima iste namjene? Visoko kompatibilni stanovi ispunjeni visoko kompatibilnim namještajem. Šta u tome možemo biti mi?“, pita se profesor Karahasan.
Radovi Berina Spahića upravo potvrđuju vezu između čovjeka i prostora, tu trajnu sljubljenost bića i onoga čime bira da se okruži. Spahićev dizajn Book Stolice nedavno je, podsjetimo, nagrađen Grand Prix-om 2024 Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera Bosne i Hercegovine (ULUPUBIH) Collegium Artisticum. Bio je to, između ostaloga, i povod ovome razgovoru.
. . .
Berin Spahić (1994) je industrijski dizajner iz Sarajeva.
Diplomirao 2016. godine, a zatim i magistrirao 2019. godine na Odsjeku za produkt dizajn Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu s najvišim ocjenama. Tokom akademskog obrazovanja dobitnik je nekoliko priznanja od kojih se izdvajaju Zlatna značka Univerziteta u Sarajevu, nagrada Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, te stipendije Fondacije Karim Zaimović za najboljeg studenta svih umjetničkih fakulteta i akademija Univerziteta u Sarajevu.
Radove je izlagao na domaćim i međunarodnim selektovanim izložbama dizajna, te je pobjednik međunarodnog takmičenja Young Balkan Designers i osvajač priznanja Grand Prix Collegium Artisticum.
Smatra da je današnji jezik savremenog oblikovanja postao sve više refleksija industrijskog i digitalnog doba, sve manje govor zanatstva i umjetnosti, a gotovo više nikako odraz filozofskog ili duhovnog pogleda na svijet.
Od 2016. godine zaposlen u brendu Gazzda, gdje i trenutno radi na poziciji industrijskog/produkt dizajnera.
. . .
DRWO: Dizajnu i životu pristupate smireno i temeljito, tragajući za dubinom, suštinom, istinskim razlozima. Na koji način u životu koji je sve, samo ne smiren, održati ovakav stav? Uspijeva li Vama to? S druge strane, kako u vremenu hiperprodukcije, ostati dosljedan vlastitom tempu i vrijednostima?
Da, upravo iz navedenog razloga, u vremenu i prostoru koji je takav kakav jeste – šarolik, promjenjiv, intezivan u svakom obliku, nije baš moguće naći neko mirno utočište. Jedino što preostaje, uslijed navale takve dimanike i zamršenosti svijeta, jeste fokusirati se na svoj put i zadatke koje se nalaze na tom putu, a istovremeno čvrsto nositi vrijednosti koje držimo istinskima, stalnima i utemeljenima.
Ciljana upotreba resursa treba biti osnov za našu industriju, da se od trgovaca sirovinom, proizvođača poluproizvoda i lohn poslova okrećemo prema proizvodima više vrijednosti, u koje ćemo, kroz dizajn, razvoj, majstorske vještine, stvaranje brendova ugraditi našu pamet i tako za višestruko veće iznose prodavati na svjetskom tržištu
Možda me iz tog razloga i interesuje oblikovanje namještaja kao disciplina dizajna, koja je, za razliku od nekih drugih dizajnerskih disciplina, okrenuta čovjekovoj intimi, njegovom unutrašnjem prostoru, namijenjena njegovom ličnom komforu, čulima, a ne prezentaciji vanjskom svijetu.
Sebi često pojmove objašnjavam etimološkim značenjem, pa tako i u korijenu riječi „dizajn“ pronalazim dvoznačnu ulogu u pristupu vanjskom ili unutrašnjem svijetu:
- osnovno značenje riječi dizajn (de-sign) jeste „učiniti nešto uočljivim, vidljivim, prepoznatljivim, istaknuti, označiti, obilježiti, markirati“, što uglavnom i jeste odlika dizajnerskog djelovanja „prema vani“, a po kojoj ljudi i prepoznaju ovu disciplinu, pa tako kažu za neki dizajnerski rad da je to „dizajn s potpisom, markirana dizajnerska kreacija“ i sl.
- drugo, meni mnogo bliže, tumačenje riječi dizajn jesto ono koje se okreće unutrašnjem značenju, te istu riječ dizajn razumijevam u smislu „označavanja ili markiranja“ procesom dodjeljivanja znaka predmetu ili objektu. Da bi nešto dizajnerski „označavali“ moramo poznavati i značenje znaka kojim označavamo, ali i suštinu onoga što se označava. Upravo tu nalazim i smisao svog dizajnerskog djelovanja, u traganju za pravim značenjima pojmova, predmeta, korijenima riječi, te ta saznanja uz oblikovne procese nastojim primijeniti u svom radu.
DRWO: Za Vas, dizajn nije slučajan ni površan, nego upravo odraz suštine prije negoli forme. Možemo li i ovdje govoriti o potrebi za vraćanjem univerzalnim i simboličkim vrijednostima? Šta mislite, može li se i treba li uopće umjetnost i potrebu za njom, nauku i učenje, popularizirati? Ako da, koji bi bili prikladni načini i forme tog poduhvata?
Upravo se u tome ogleda moja posljednja rečenica. Svijet u kojem živimo je uslijed taloga vremena dao neka nova imena i značenja i tako zatrpao prvobitne univerzalne vrijednosti i mudrosti koje stoje iza određene stvari ili pojma. Nekada je naš zadatak samo da otkopamo ta prvobitna značenja.
Umjetnost doprinosi kulturi određenog vremena, a kako joj samo ime kaže, kultura je nešto što se kultiviše, njeguje, na čemu se radi i čemu se planski pristupa. Ako nema sistematskog pristupa kulturi, društvo se lagano kreće prema njenom odustvu, koje nazivamo nekulturom. Samim tim ona kao takva ne može biti prepuštena pojedincima, već država i društvo moraju sistematski stajati iza nje. I sam pojam kulture ljudi često pogrešno razumijevaju. Ona je odraz, slika društva, slika nas samih. Kada odemo u muzej, svjedočimo kulturi i stepenu civilizacijskog dostignuća društava prije nas, a često se zapitam čemu će naši nasljednici svjedočiti u budućnosti i kakvi će to zapisi ostati o našem vremenu.
Kultura ne može biti prepuštena pojedincima, već država i društvo moraju sistematski stajati iza nje
Ono što je bitno ovdje spomenuti, da ne bi došlo do zabune, jeste da savremenije okolnosti, viši ekonomski društveni status, tehnološki napredak nužno ne podrazumijevaju veći stepen kulture određenog naroda ili države. Samo jedan slikovit primjer: u našem društvu su nekada postojale ustanove koje su se nazivale musafirhane, gostinjske kuće u kojima je putnik mogao besplatno boraviti i hraniti se do tri dana. Danas su naši gradovi i objekti moderniji, naši kreveti udobniji, naši hoteli luksuzniji, ali ovakav odnos prema putniku više ne postoji. Iako nezamislivo danas, ovo je bila naša realnost nekad, naš nivo kulture, naša univerzalna vrijednost koju smo pustili da iščezne. Isto se desilo s pravom na pogled, s odnosom prema komšiji, prema lokalnoj zajednici, javnim kuhinjama, česmama i sl. Bojim se da, iako ekonomski bolje stojimo, istovremeno smo kulturno i civilizacijski otišli nekoliko koraka unazad.
Popularizacija pozitivnih primjera se može raditi samo sistematski, davanjem prilike da procese vode i odluke donose neispolitizirani i nekorumpirani autoriteti u svojim oblastima, s jedne strane, te daleko aktivnijem pristupu protiv, najblaže rečeno, nekulture kojom smo okruženi. Dovoljno je da pogledate izvještaje koje su to emisije najgledanije u našoj državi i koja se muzika najviše sluša. Kada aktivno ne kultivišemo, korov i divlje rastinje će sami izrasti u našem društvu.
DRWO: Dizajnom proizvoda nastojite ostvariti nježan i topao minimalizam, ostvarujući suštinu odnosa s korisnicima i prostorom.
Govoreći iz perspektive potrošačkih hiperproduktivnih kultura na jednoj strani, te sve ozbiljnijih klimatskih promjena i potrebe za društvenom odgovornosti, na drugoj, trošenje s mjerom i potrošački minimalizam se u širokom smislu ispostavljaju kao nužan izbor.
Šta mislite, kako će ova činjenica (pre)oblikovati inudstriju i dizajn?
Usto, šta se može na promicanju promišljene i ciljane upotrebe resursa, kako u dizajnu i industriji, tako i u društvu?
Minimalizam je jedan od vizuelnih vokabulara današnjeg vremena, koji je rezultat različitih okolnosti, kako umjetničkih, tako i tehnoloških. Dizajneri, koji nisu pobornici ekscentričnog oblikovnog pristupa ga zastupaju kao suštinski način oblikovanja, u okviru kojeg je cilj dovesti dizajn do nivoa da mu se nema više šta oduzeti, svesti ga na esencijalno nužno.
S druge strane, zbog svoje lišenosti svega suvišnog, minimalizam je ustvari jako pogodan za hiperprodukciju, jer često ne iziskuje kompleksne i preskupe zanatske i majstorske vještine proizvodnje i obrade, kojih je danas sve manje.
Osnovni uzrok hiperprodukcije jeste hiperpotrošnja bogatih društava, a smatram da način oblikovanja unutar tog problema ne igra presudnu ulogu. Najbolji primjer ovoga što govorim jeste Danska, kao jedna od vodećih zemalja svijeta kada su dizajn i arhitektura u pitanju, s posebnim naglaskom na skandinavski minimalizam. Uz to su jedni od svjetskih predvonika kada je održivost u pitanju. Međutim i usprkos svemu ovome, Danska je jedna od zemalja s najvećom potrošnjom po glavi stanovnika na svijetu. Kada bi svi živjeli poput Danaca, trebale bi nam četiri planete kako bi zadovoljile potrebe populacije.
Odgovore moramo tražiti u konzumaciji stvari dugotrajnijeg životnog vijeka, izrađenih od kvalitentijh materijala, recikliranju, popravljanju, a ne bacanju stvari. Moramo se učiti da ne podliježemo trendovim
Odgovore moramo tražiti u konzumaciji stvari dugotrajnijeg životnog vijeka, izrađenih od kvalitentijh materijala, recikliranju, popravljanju, a ne bacanju stvari. Moramo se učiti da ne podliježemo trendovima (iako je konzumeristička podložnost trendu osnovni zadatak mnogih dizajnera i marketara). Proizvođači su suzili vrijeme između edicija svojih proizvoda, a istovremeno smanjili ono što ugrade u svaku od njih, tako da umjesto kupovine jednog proizvoda svakih par godina, žele da svake godine kupimo novi proizvod. Kako ne mogu tehnološki da sustignu tu utrku, prave minimalne suštinske izmjene, te zatim posežu za redizajnom koji bi u određenoj mjeri promijenio izgled proizvoda, pa često imamo facelift, plus, pro, lite i slične edicije proizvoda.
Ciljana upotreba resursa treba biti osnov za našu industriju, da se od trgovaca sirovinom, proizvođača poluproizvoda i lohn poslova okrećemo prema proizvodima više vrijednosti, u koje ćemo, kroz dizajn, razvoj, majstorske vještine, stvaranje brendova ugraditi našu pamet i tako za višestruko veće iznose prodavati na svjetskom tržištu.
Slikovit primjer za to mi je bosanski javor rebraš, koji ima nevjerovatne rezonantne karakteristike i koji je zahvaljujući tome prepoznat kao jedna od najboljih sorti drveta za muzičke instrumente, a od kojeg se već stoljećima proizvode najbolji instrumenti na svijetu. Nažalost, umjesto da smo na bazi takvog blaga koje imamo napravili i najbolje radionice za njihovu proizvodnju, mi uglavnom to prodajemo kao sirovinu i prepuštamo drugima da prave proizvode daleko veće intelektualne, a samim tim i cjenovne vrijednosti.
. . .
Vrijedi podsjetiti, na ovogodišnjoj 45. izložbi, posvećenoj Danu Grada Sarajeva, predstavljeno je 180 radova bosanskohercegovačkih umjetnika, dizajnera i arhitekata, a na otvorenju izložbe dodijeljene su i nagrade i priznanja za najbolja ostvarenja prema odlukama stručnih komisija udruženja.
„Dizajn Book stolice je nepretenciozan, bezvremenski, sa dobro i duhovito riješenim strukturalnim spojevima skrivenim ispod sjedala, detaljom povezivanja čelične konstrukcije sa elegantno oblikovanom školjkom sjedalice i naslonom od savijene šperploče. Ovo je kompleksan industrijski proizvod i po oblikovanju i po kvaliteti izvedbi, te Book stolicu vidimo kao još jedan proizvod unutar oblasti dizajna mobiliara koji će i na međunarodnoj sceni uspješno prezentirati BiH dizajn“, stoji u obrazloženju žirija.
. . .
Čitajte i PIT DrwoCon 2024, drugi događaj drvoprerađivačke industrije BiH